Ispit života

Bilo je to prošle zime. Ja sam se pripremala za školske ispite I jako učila, za kraj polugodišta. Nisam imala vremena ni za vlastitu obitelj, a još manje za sve gluposti u školi i tračeve. Svaki trač ne bi ušao na jedno uho, a na drugo izašao.
Taj sam dan došla u školu i malo sam kasnila jer sam bila jutarnja smjena, a budilica nije zvonila. Odmah smo imali ispit pa sam se na brzinu preobula i nastojala sam ponavljati. No nisam mogla ne primijetiti kako me svi čudno gledaju. Otišla sam do frendica iz razreda. Neke su me prezirno pogledale, okrenule se i otišle, a moje najbolje prijateljice su ostale sa mnom.
Pitala sam ih što je sa svima, na što su me one pitale zar nisam ništa čula?! Ja sam se samo nasmijala i rekla im:
“Znate mene, kada sam ja obraćalo pozornost na tračeve?!”
- E pa ovo trebaš čuti! – rekle su ozbiljno- Suzana (najpopularnija cura u našoj smjeni) rekla je kako si se svidjela njezinom dečku.
- Pa joj, meni je žao! Ja ne znam zašto, nas dvoje se ni ne pozdravljamo! – uzvratila sam
- Znamo, ali slušaj dalje! Rekla je da ju je on ostavio zbog tebe, jer kao navodno nije mogao biti s njom, a ne voli ju. Onda je on otišao do tebe i vidio te kako se ljubiš sa curom!! Da, to je slagala, a što je najgore ispričala je to svima!!
Ja sam se samo ukipila na mjestu, nisam mogla vjerovati. Kako je još bio odmor, otišla sam na WC-e umiti se. Nagnula sam se nad umivaonik, uzela vodu u ruke i onda sam čula vrata kako su lupila. Prije nego što sam se stigla okrenuti svjetla su se ugasila i čula sam ženske glasove. Zatim me netko srušio na pod i zadnje čega se sjećam je udaraca nogu po trbuhu i nekakvih željeznih predmeta.
Sjećam se još da su me podigle i udarale po glavi, a onda su mi glavom udarile u ogledalo.

Tada mi se smračilo i onesvijestila sam se od batina.
Probudila sam se, svjetlo je bilo upaljeno, a ja sam ležala sama, na hladnim pločicama, u tišini i lokvi moje vlastite krvi. Nisam mogla gledati jer su mi kapljice krvi ulazile u oči, a disala sam na usta jer me je nos bolio.
Uhvatila sam se za umivaonik i jedva podigla. Sve me je bolilo. Naslonila sam se na zid jer nisam mogla hodati i polako sam se gurala kroz hodnike koji su bili prazni, a vani je bio mrkli mrak. Za mnom sup o zidovima ostajali krvavi tragovi. Onda sam pala pred izlazom koji je začudo još bio otključan. Nisam imala snage, ali duhovno sam bila sposobna otići kući i natjerati ih da plate. Puzajući sam izašla van I polako sam išla kući. Bilo je jako kasno i nikoga nije bilo vani, nitko mi nije mogao pomoći.
Puzala sam po hladnom betonu, plačući i krvareći kada sam već htjela odustati, začula sam muške glasove koji su se opraštali. Htjela sam vikati, nisam mogla. Samo sam legla na stazu. Još sam bila budna kada sam vidjela Jakova, dečka iz razreda. Potrčao je prema meni...
Otvorila sam oči u bolnici. Jakov je sjedio kraj mene i držao mi ruku. Mama je pričala vani s liječnikom. Tada je Jakov primijetio da sam budna i vidjela sam osmijeh na licu! Nasmiješila bih se i ja, ali od bolova nisam mogla.
- Jakove, hvala!- prošaptala sam, a onda sam nastavila- A sad mi reci što mi je?!
- Ššš! Polako!- nježno mi je govorio!
Tada je ušla moja mama govoreći mi svakakve lijepe rijči da me oraspoloži. Kasnije mi je liječnik rekao kako imam slomljeno rebro, slomljen nos i ruku, te blagi potres mozga. Uskoro je došla i policija, te sam čula kako su rekli mojoj mami da ih imaju. Stisla sam Jakovu ruku i pitala ga da li je čuo?!

On mi je odgovorio da je i da je sada sve u redu. On je uz mene. Zagledala sam mu se duboko u oči i onda se on nagnuo nad krevet i poljubio me. Pitala sam ga zašto mi nije rekao što osjeća, na što je odgovorio da sam bila zauzeta testovima. Onda je ušla moja mama i rekla mi tko je to napravio. Bila je to suzana, te cure iz mog razreda koje su me mrzile.
Dva dana kasnije puštena sam na kućnu njegu, a Jakov je bio uz mene cijelo vrijeme. Nakon što su prošli praznici, mjesec dana poslije, mogla sam se vratiti u školu. Jakov je došao po mene I mi smo skupa otišli. Pri dnu hodnika su bile Suzana i ekipa. Putem su mi svi pljeskali što sam skupila hrabrosti i vratila se. Jakov mi je snažno stisnuo ruku, a ja sam stala pred Suzanu. Htjela sam ju tako jako udariti, ali opet, nisam se htjela spustiti na njezinu razinu. Samo sam ju pitala zašto, a ona mi je rekla da nju nitko ne ostavlja zbog druge cure, a ekipa koja je bila s njom tukle su me jer su mislile da sam drukčija. Okrenula sam joj leđa, poljubila Jakova i rekla joj:
- Vrijeme je da sve naplati, ali neću ja! To će moji odvjetnici i svjedoci, a svjedok mi je Bog!
Tada sam otišla od nje i ušla u učionicu jer ju nisam mogla gledati.
Ponosno sam sjela na stolicu i rekla sama sebi da pravda uvijek dođe na svoje...!

Autorica: Megy